Sa prigušenim svjetlom kandila,
Zahid vesla drvenom lađom,
u dubine vode aška,
zagrljen sa bonacom i sutonom.
Ej Ašiku,
Plovidba tirkiznim morem donosi,
čarorilije po uvalama,
al’ sigurnost možeš naći,
jedino po lukama.
Krov je tu, osjetićeš toplinu,
kuću kamenu, miris ruzmarina,
na ormaru dunja, knjiga nepročitana,
stara ćesma, draga i voljena.
I tada,
uđi u halku zikra do sabah zore,
s’tespihom smerald boje,
u znoju Muršida nađi sidro,
da ne budeš buri pljen lako.
ZAHID.